Oštećeni ih puštaju u svoje domove, najčešće ni ne provjeravajući njihove identifikacijske oznake i o kome se zapravo radi. Zlostavljanje može doći i od najbližih osoba iz obitelji, od osoba koje o starijima svakodnevno skrbe, te je to jedan od razloga zašto se i takva vrsta obiteljskog nasilja rjeđe prijavljuje. Nerijetko se osobe starije životne dobi, koje posjeduju nekretnine, „prisile“ u potpisivanje Ugovora o doživotnom ili Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju.
Osnovna razlika između ove dvije vrste jest da Ugovor o doživotnom uzdržavanju obvezuje se jedna strana (davatelj uzdržavanja- najčešće nekoga iz obitelji, odnosno skrbnika) da će drugu stranu ili neku treću osobu (primatelja uzdržavanja- osobu starije životne dobi) uzdržavati do njegove smrti, a druga strana izjavljuje da mu daje svu ili dio svoje imovine, s time da davatelj uzdržavanja dobiva navedenu imovinu u trenutku smrti primatelja uzdržavanja. Kod Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju imamo situaciju gdje se jedna strana obvezuje (davatelj uzdržavanja- najčešće netko iz obitelji, skrbnik) da će drugu stranu ili trećeg (primatelj uzdržavanja- osoba starije životne dobi), uzdržavati do njegove smrti, a druga strana se obvezuje da će mu za života prenijeti svu ili dio svoje imovine. Kod ovog ugovora, davatelj uzdržavanja stječe primateljevu imovinu trenutkom sklapanja ugovora i upravo se kod ove vrste ugovora krije najveća opasnost za primatelje uzdržavanja.
Problematiku ovih Ugovora možda najbolje vidimo iz primjera:
„Kćer mi je savjetovala da što prije potpišemo Ugovor o doživotnom uzdržavanju, obećavši se brinuti za mene. Slijepo vjerujući u svoje dijete, potpisali smo kod javnog bilježnika Ugovor. Nakon određenog vremena njeni dolasci su bili sve rjeđi i naš je odnos zahladio. Od trenutka kada smo potpisali Ugovor bilo mi je jasno da sam od oca posao teret. Brinem o sebi kao što sam i ranije zahvaljujući simboličnoj mirovini koja uspijeva pokriti moje egzistencijalne potrebe. Ne želim u ovim godinama pobijati Ugovor i voditi sudski spor sa vlastitim djetetom zato sam tu gdje jesam“.
Na zlostavljanje nailazimo i u domovima za starije, odnosno institucijama koje bi se trebale brinuti za stariju populaciju. Problem posebno nastaje kada oštećeni nemaju kome prijaviti zlostavljanje, ili kada ga i prijave ono prođe nezabilježeno i zataškano. Sve to izravno utječe na zdravlje, dobrobit i ljudska prava pacijenata u skrbi, te su zdravlje i osobna higijena najčešće ugroženi. Sve ovo bi se moglo i trebalo prevenirati boljim omjerom osoblja i pacijenata/rezidenata u domovima za starije, te bi se tako utjecalo na značajno smanjenje zlostavljanja starijih osoba.
Organizacije civilnoga društva već dugi niz godina upozoravaju na ovaj problem i do kojih posljedica ne bavljenje istim dovodi. Tako organiziraju različite radionice, edukacije, dnevne boravke za starije, a sve u cilju osvještavanja i prevencije zlostavljanja starijih osoba. Zahvaljujući njihovom trudu i radu danas imamo značajni rast svijesti o postojanju zlostavljanja stariji osoba, te aktivniji doprinos državnih i javnih institucija toj problematici. Tako policija, u cilju smanjenja gore navedenih i sličnih slučajeva, putem medija i na svojim internetskim stranicama objavljuje upozorenja i savjete kako postupati. Pučka pravobraniteljica u svom Izvještaju o radu za 2017. daje preporuke da se socijalne usluge učine dostupnijima osobama starije životne dobi u svim dijelovima Hrvatske i da se ublaže dohodovni cenzusi za njihovo ostvarivanje, prvenstveno iz razloga da osobe starije životne dobi i ostanu u svom domu.
Poseban se pritisak radi na reviziju postojanja Ugovora o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju, stvaranju posebnog registra, snažniji zaštitni mehanizmi, nadzor od strane centara za socijalnu skrb, a sve u cilju zaštite starijih od zlostavljanja, prvenstveno ekonomskog.
Matea Anić, mag. iur.
Udruga Bijeli krug Hrvatske
