Osobe koje brinu o starima i nemoćnima

Stare i nemoćne osobe često su, u obavljanju aktivnosti svakodnevnog života, zbog starosti ili kombinacije kroničnih bolesti ovisne o članovima svoje obitelji. Dugoročna briga definirana je kao niz usluga i različitih načina pružanja podrške ljudima koji su, zbog mentalne i /ili tjelesne nemoći i/ili invaliditeta kroz jedan duži period ovisni o pomoći drugih u obavljanju svakodnevnih aktivnosti. U nekim slučajevima dugoročna briga uključuje i stalnu zdravstvenu njegu.

Potrebu za dugoročnom brigom mogu imati svi ljudi bez obzira na dob budući da je najčešće uzrokuju različiti zdravstveni problemi. Ipak, velika većina primatelja dugoročne skrbi su starije osobe .

Dok zdravstvenu njegu u većini slučajeva obavlja zdravstvena struka, formalna socijalna zašita (sustav socijalne skrbi) nije u mogućnosti zadovoljiti sve potrebe za dugoročnom skrbi tako da veliki dio ove skrbi obavljaju neformalni, neobučeni skrbnici.

Pretpostavka je kako će raskol između potreba za dugoročnom skrbi u odnosu na mogućnosti koje socijalna zaštita može pružiti biti sve veći i veći. Tome će pogodovati različiti faktori kao što su promjena u obiteljskoj strukturi, rast broja zaposlenih žena, starija dob odlaska u mirovinu te posebno rast broja starijih osoba u odnosu na smanjenje broja radno aktivnog stanovništva.
Pretpostavlja se da će se sljedećih 50 godina utrostručiti broj Europljana starijih od 80 godina koji su u najvećem riziku za stvaranje potrebe za dugoročnom njegom. U ovom trenutku možemo gotovo sa sigurnošću tvrditi kako će starenje populacije dovesti i do povećanog broja ozbiljno onemoćalih starih ljudi. U istom razdoblju „zaliha“ neformalnih i formalnih skrbnika će se značajno smanjiti budući da će se smanjiti i udio radnog stanovništva. Naime, očekuje se da će do 2060. godine biti 14,2% manje radno aktivnog stanovništva nego što je to danas.
Jedno španjolsko istraživanje pokazalo je kako je razina usluga u kući i postotak institucionaliziranih starijih osoba znatno veći u nordijskim zemljama i Nizozemskoj nego u mediteranskim zemljama (Italiji i Španjolskoj). Istraživanje nije provedeno u Hrvatskoj, ali za pretpostavku je da za Hrvatsku vrijedi isto što i i za ostale mediteranske zemlje – neformalna briga članova obitelji najvažniji je izvor pomoći starim i nemoćnim osobama.

Članovi obitelji koji najčešće pružaju ovu neformalnu pomoć su supruge i kćeri u srednjim godinama. S druge strane, žene imaju veće očekivano trajanje života i drugačije obrasce razbolijevanja od muškaraca tako da su one u većini slučajeva i primatelji njege.
Tamo gdje se stari tradicionalno oslanjaju na svoju djecu, posebno na nezaposlene kćeri, ova potreba za formalnim javnim sustavima pomoći nije se u prošlosti činila toliko hitnom kao danas.

Procjenjuje se da je različitim oblicima skrbi i uslugama koje organiziraju i pružaju državne institucije i organizacije civilnog društva obuhvaćeno samo 3 do 5 % starijeg stanovništva Republike Hrvatske. Ove „usluge bazirane na zajednici“ nisu još uvijek dovoljno razvijene u toj mjeri da budu zamjena za institucionalnu skrb.
Institucionalna skrb, s druge strane, ne može zadovoljiti ove rastuće potrebe za dugoročnom njegom kod velikog broja stanovnika i uglavnom je usmjerena na one stare i nemoćne osobe koje u okviru svoje obitelji nemaju nekoga tko bi o njima skrbio.

U svakom slučaju, dugoročna briga za stare i nemoćne osobe zbog velikog i zahtjevnog niza usluga i pomoći kroz jedan duži vremenski period predstavlja veliki teret za članove obitelji koji o njima brinu. Briga o ovisnim članovima, istraženo je, ima negativan utjecaj na tjelesno i emocionalno stanje skrbnika te na razvoj zdravstvenih problema. Ukoliko skrb zahtjeva angažman od više od 20 sati tjedno može imati i negativan utjecaj i na sudjelovanje u tržištu rada, na broj tjednih radnih sati te na ukupne prihode kućanstva.

Kako bi se razvijali programi podrške skrbnicima, znanstvenici i su istražili mišljenja skrbnika vezana za zadovoljstvo i poteškoće s kojima se suočavaju. Ovdje ćemo navesti neke od njih:

• nemam dovoljno vremena za sebe
• osjećam se bespomoćno i nemam kontrolu nad situacijom
• ne mogu posvetiti dovoljno vremena ostalim članovima svoje obitelji
• zbog skrbi imam financijske poteškoće
• skrb ograničava moj društveni život
• skrb me fizički iscrpljuje
• osoba o kojoj brinem ima previše zahtjeva
• moje tjelesno zdravlje je lošije
• ne mogu se odmoriti ili otići na godišnji
• nemam dovoljno pomoći od zdravstvenih i socijalnih usluga.

Ukoliko ste osoba koja brine o starijem članu svoje obitelji, a posebno ako ste na neka od gore pitanja odgovorili pozitivno, kako bi zaštitili sebe i svoje zdravlje preporučujemo:

• potražite pomoć drugih osoba (ostale rodbine, susjeda, prijatelja)
• raspitajte se o socijalnim pravima u lokalnom Centru za socijalnu skrb
• raspitajte se o mogućnosti zdravstvene njege u kući kod liječnika obiteljske medicine
• tražite od liječnika da vas uputi o pravilnoj skrbi za osobu s obzirom na njeno zdravstveno stanje (redovito uzimanje lijekova, vježbanje, prehrana)
• ohrabrite osobe o kojima skrbite na samostalnost s obzirom na preostale mogućnosti (dopustite joj da obavlja lagane kućne poslovi, potaknite ju na šetnju, čitanje, igranje s unucima)
• kontaktirajte lokalnu nevladinu udrugu usmjerenu na problematiku starih i nemoćnh te osoba koje brinu o drugima (volonterski centar, udrugu umirovljenika, različite centre potrpore)
• uključite se u lokalnu grupu podrške za osobe koje skrbe ili potaknite njeno osnivanje
• razmišljajte i o pozitivnim stranama skrbi (osoba o kojoj brinete je zadovoljna i zahvaljujući vama nije u instituciji, briga vas ispunjava).

 

Jelena Ćosić Dukić, profesor sociologije
Zavod za javno zdravstvo Zadar