Radna terapija je zdravstvena disciplina koja odgovara na pitanje kako što bolje osposobiti za samostalan život one osobe koje su izgubile svoju samostalnost u svakodnevnici.
To je vrsta terapijskog procesa za djecu i odrasle kojima se neka stanja bolesti odražavaju na njihove mentalne ili fizičke spospobnosti pa im radni terapeut pomaže iznova naučiti kako se npr. obući, pisati ili kuhati bez tuđe pomoći te kako adekvatno raditi posao za koji je osoba plaćena.
Kod odraslih osoba bitno je naučiti kako svladati problem na dnevnoj bazi, a slično kod djece učimo djecu biti uistinu dijete, kako se igrati, kako ostvariti suradnju s drugom djecom i odraslima.
Bitno je snažiti samopouzdanje i naći način adekvatnom rješavanju dnevnog bijesa koji je čest kako kod djece tako i kod odraslih. Nažalost zbog svakodnevnice koja je sive boje i materijalog opterećenja pojava kroničnog stresa i nezadovoljstva može se vidjeti i kod starijih i kod djece. Djeca naravno stres ne znaju riješavati, a tako ni bake ni djedovi. I kod jednih i kod drugih ključnu ulogu ima srednja generacija koja treba osigurati zdravo odrastanje djece i dostojanstvenu starost baka i djeda.
Cilj terapija ili općenito neki oblik intervencije (koji ne mora biti strogo terapijski) kod osoba treće životne dobi uključuje neovisnost, poticanje na zdraviji, ispunjeniji život bez obzira na njihov stav ili stav društva vezano za njihove spospobnosti i godine života.
Važna je organizacija cijelog dana jer kod starijih osoba nakon završetka posla često dolazi do nesnalaženja s „tolikom količinom vremena“. Posebna se briga vodi oko korištelja vlastitog novca, mogućnosti vožnje automobilom te korištenje propisanih lijekova.
Obitelj je ključna u mnogočemu, a sudjelovanje u obiteljskim događanjima i ne zanemarivanje važnosti koju je stariji član obitelji imao tolike godine bitno je za dinamiku obiteljskog života i života te starije osobe.
Radna terapija se može provoditi u bolnicama (ne mogu se sjetiti odjela koji u svijetu nema bar jednog radnog terapeuta kao člana tima), specijalnim bolnicama za rehabilitaciju kao i za mentalno zdravlje, domovima za starije osobe, vrtićima i školama (kako s djecom bez problema tako i s djecom s nekim oblikom teškoće u razvoju). Radni terapeuti mogu pomoći i kod kuće osobe koja treba bilo pomoć oko nekih svakodnevnih poslova kao npr. kako skuhati običnu kavu ili adaptaciju u kući kako bi osoba bila i sigurnija i samostalnija u svom životnom okolišu.
Na terapeutima je da nauče pacijenta vještine za svladavanje problema u svakodnevnici ili ojačaju kvalitetu izvođenja onih za koje se smatra da su slabije. Često u praksi imamo slučaj da osoba ima problema s kopčanjem dugmadi. Da se ne dogodi terapeutu da bude dosadan s kopčanjem različitih vrsta dugmadi tjednima možemo klijenta naučiti igrati npr. sudoku jer je to igra gdje se uči rješavati problem, držanje olovke koji je sličan držanju dugmeta; a nekad je dobro marginalizirati problem i s nekom novom vještinom povećati samopouzdanje te na taj način djelovati da se riješi možda i kopčanje dugmadi, provlačenja kroz rupicu i sl. Osobno mislim kako je važnije imati vjeru u sebe i nositi majcu koja se oblači preko glave nego se ražalostiti svaki dan zbog 5 dugmića.
S osobom koja ima poteškoću trebamo razgovarati jer nam je to bitan izvor informacija za daljnje planiranje rada kako bi nam na kraju terapija bila uspješna, a osoba vidljivo zadovoljnija. Bitno je da osoba ima potporu obitelji, da je motivirana za rad i suradnju i da su konačni ciljevi realni i ostvarivi.
Ako pogledamo bilo koju državu s razvijenom radnom terapijom onda ćemo vidjeti da se pacijenta motivira na što veću suradnju kako bi mu terapija bila uspješnija. Postavlja se također pitanje financiranja jer troškove pokriva ili sam klijent ili osiguranje koje zahtjeva kvalitetan rad i vidljive rezultate. Potrebno je imati i motiviranog klijenta i terapeuta. Rehabilitacija je obično dugotrajna, rezultati sporije vidljivi i zbog toga je zapravo skupa. Ako pogledamo kako se brzo sanira viroza, a koliko je potrebno da osoba iznova nauči sama jesti shvatit ćemo zapravo koliko je energiije potrebno i od pacijenta, od obitelji i samog terapeuta. Ipak to nije razlog da se terapeuti sami naplačuju s velikim iznosima jer ni to opet nije realno.
U svijetu se radni terapeuti često specijaliziraju za jednu granu terapije kao što se kod nas specijaliziraju doktori medicine za npr. pedijatriju ili urologiju. Na isti način se provodi usavršavanje teraputa za npr. rehabilitaciju šake, rehabilitaciju djece, liječenje rana i opekotina, za rad na bolničkim odjelima onkologije, traumatologije, neonatologije itd. Također se posebno terapeuti mogu odlučiti za rad u školi ili rad s osobama treće životne dobi, mentalnim bolesnicima i dr.
Danas je radna terapija uznapredovala do stupnja kad je prilično nezahvalno i opasno govoriti da jedan terapeut može s istim znanjem kvalitetno raditi s bakom od 85 godina i djetetom s cerebralno paralizom od 3 godine.
Stoga zaključujemo kako zbilja trebamo napredovati kao društvo i cijeniti maksimalni učinak rehabilitacije jer tako dolazimo do zdravijih pojedinaca koji onda isto služe društvu. Zadovoljan, educiran i sretan terapeut kao i pacijent trebaju biti normalna pojava, a ne izuzetak i tome kao zajednica trebamo težiti.
Maja Korunić, radni terapeut
