Ovu bolest karakterizira gubitak kognitivnih i emocionalnih sposobnosti koji su preduvjet za čovječju osnovnu egzistenciju. Kognicija i emocionalna inteligencija (afektivnost) čine čovjeka čovjekom, različitim od drugih živih bića. Sve demencije su simptomatski slične, ali uzroci mogu biti različiti; neurodegenerativni, cerebrovaskularni, traumatski, upale i zarazne bolesti, toksični uzroci, intrakranijska ekspanzija, metabolički i endokrinološki uzroci. Demencija je mnogo i različite su, no 60% svih čini Alzheimerova demencija. Alzheimerovu bolest i druge demencije teško je razlikovati. Prilikom raspoznavanja, ali i same dijagnostike, struka se uglavnom oslanja na kliničke simptome, pošto je jedini način za preciznu dijagnozu Alzheimerove bolesti biopsija mozga, prilično opasna pretraga.
Simptomi kod oboljelih od Alzheimera su u početku vrlo pritajeni i nastupaju postupno te vrlo lako u ranoj fazi prolaze neprimjetno, što znači da nije moguće definitivno precizno odrediti početak bolesti. U početnoj fazi oboljeli počinje zaboravljati sitnice, potom gubi sposobnost pamćenja osnovnih radnji; primjerice zatvoriti slavinu, isključiti kuhalo i slično, te važnijih stvari poput obaveza i dogovora. Ubrzo postaju ovisni o tuđoj brizi i pomoći. Oboljeli postepeno gubi sposobnost memoriranja novih sadržaja, dok sjećanja iz ranijih faza života ostaju duže pohranjena te se kasnije oštećuju. Bolest uništava kvalitetu života i identitet pojedinca; gubi se sposobnost orijentacije u prostoru i vremenu, nestaje sposobnost pamćenja i dosjećanja, rastvaraju se duboko potisnuti strahovi, te konačno pojedinac gubi doticaj sa stvarnim svijetom. U toj fazi bolest je već okupirala i članove obitelji oboljelog, odnosno njegovatelja koji vodi brigu o oboljelom. U uznapredovalom stadiju bolesti oboljeli praznine u memoriji nadomješta komfabulacijama, te dolazi do gubitka kontrole sfinktera i gubitka posturalnih refleksa i osoba postaje potpuno nepokretna. Tijek ove tragične bolesti je progresivan, ponekad se sve odvije u par mjeseci, a ponekad traje i do deset godina (Albert, M; Butters N.; Brandt, J. prema Poredoš, 2003: 4-5).
U svakodnevnoj tretmanskoj praksi liječenje Alzheimerove bolesti je unatoč mnogim istraživanjima ograničeno na ublažavanje popratnih simptoma (nesanica, akutna i kronična psihička i motorička uznemirenost, depresivnost i slično). Lijek za ovu bolest je još uvijek potpuni misterij (Poredoš, 2003: 6).
Važnost održavanja fizičnog stanja
Ono na čemu je važno raditi jest održavanje kondicije, tonusa mišića i slično, kod oboljelih od Alzheimerove bolesti vrlo je važna fizikalna terapija s obzirom na to da bolest u svojem tijeku nosi i gubitak tjelesnih sposobnosti, snage i pokretljivosti, te kvalitetna prehrana. Terapija se planira individualno. Uz to se naglašava važnost kognitivnih vježbi pamćenja. Nedavno je s uspjehom razvijena i provjerena tzv. SRT tehnika (trening s raspoređenim ponavljanjem) (Pecotić, Z.; Babić, T.; Dajčić, M.; Zarevski, P. prema Poredoš, 2003). Najčešće se koriste sljedeći razmaci: 20-40-60-90-120-150-180 sekundi, a zatim nekoliko minuta itd. Naravno, raspored tih ponavljanja prilagođava se težini smetnji u pamćenju. Ako se ne zna odgovor, sve se ponavlja od početka. Primjerice kaže se: „Idemo u trgovinu.“, ista rečenica ponovi se za 20 sekundi, potom za 40, zatim 60, 90 i slijedom dalje, a potom se postavi pitanje; „Gdje idemo?“ ako osoba ne zna odgovor, postupak se ponavlja. Prezni intervali koriste se za različite socijalne aktivnosti (Poredoš, 2003: 9-10).
Tri su važna fenomena koja prate svaku osobu starije životne dobi, a naročito oboljele od Alzheimera: socijalna izolacija, povećana ovisnost o drugima te pojačani zahtjevi za adaptacijom na novonastale okolnosti. Stoga je socioterapija sastavni dio pružanja pomoći i podrške u svrhu ublažavanja i smanjivanja brojnih socijalnih i psiholoških problema, kroz ovaj vid terapije se oboljela osoba socijalizira iznova adaptira u okolinu i društvo s dijagnozom (Ajduković, M. prema Poredoš, 2003: 12).
Članovi obitelji osoba oboljelih od Alzheimera i/ili njegovatelji nakon određenog perioda skrbljenja za oboljele počinju i sami patiti, nemaju vremena za sebe, gube druge odnose, ostaju bez posla i slično. Trenutno u Hrvatskoj samo u nekoliko odjela unutar psihijatrijskih bolnica moguće je zbrinjavanje Alzheimerovih bolesnika, a članovi obitelji najčešće su prepušteni sami sebi (Poredoš, 2003: 13).
Iskustvo u radu s oboljelima - važnost humanog pristupa i skrbi
Radeći u domu za starije i nemoćne postala sam dio svakodnevice osobama oboljelim od Alzheimerove demencije. Tada sam shvatila i oživila rečenice iz knjige “Misterij Alzheimer”, doktorice Marie Gendron, koja se dugi niz godina bavi bolešću; “Ljudi koji boluju od Alzheimera mnogo su me naučili o našoj ljudskosti, krhkoj i ranjivoj. Pomogli su mi da shvatim kako je život dugačak put koji počinje krhkošću djeteta, a završava krhkošću starca. Uvjerili su me da se kroz slabost kojoj podliježemo, a ne kroz snagu koja se nameće, ostvaruju istinske veze, grade pravi ljudski odnosi. Upravo zbog toga, oni su bili i ostali moji učitelji ljudskosti. Moje veliko otkriće – koje stavljam pokraj intelektualnog i znanstvenog otkrića – malo pomalo urezalo se u mene, ne u moju glavu, već u moje srce. To otkriće stekla sam zahvaljujući bliskim odnosima s ljudima koji su se borili s Alzheimerom. To otkriće jest da svi ljudi dijele istu bit, bit koja je identična ispod svijetle ili tamne glazure obrazovanja, znanja, bogatstva i društvenog položaja.” (Gendron, 2011).
Alzheimer napada i uništava mozak, ali ne i dušu. Oboljeli izgube veći dio svojeg identiteta, ali onih pet posto koji ostaju su čista istina o njima samima. Promatraču daju pravu lekciju o ljudskosti i životu. Zaboravljaju jesti i piti, ali ne zaborave drugome pružiti ruku kad padne. Alzheimer od čovjeka ostavi samo čistu emociju, zato oboljelima odgovara glazba i svaki oblik umjetničkog izražavanja, ples, slikanje, za takve radnje ne koristimo racio, već emocije koje nas nose. Važno je takvim osobama pristupiti individualno, otkriti kako misle, u čemu se snalaze, koje su njihove preostale rutine i što ih raduje.
„Kreativnost ima važnu ulogu u zdravom starenju. Kreativne aktivnosti mogu pozitivno utjecati na mentalno i fizičko zdravlje pojedinca. Kreativnost je doživotan dar pa stoga nikada nije prerano ili prekasno da se otkriju vlastiti kreativni potencijali. Teoretska podloga ovog razmatranja je uvjerenje da se pojedinac nalazi u stalnom procesu aktivnog razvoja, s ciljem ostvarivanja punine svojih mogućnosti, pri čemu se starost nikako ne smije shvatiti kao gubljenje osobnih kreativnih kvaliteta.“ (Radić; Škrbina, 2010: 266).
Konačno, možemo reći kako Alzheimer pred oboljele i one koji ih okružuju i o njima brinu stavlja brojne izazove, djeluje na sve aspekte života i življenja. Sama bolest je još uvijek veliki misterij na kojem brojni znanstvenici svakodnevno rade. Ono što mi kao pojedinci možemo učiniti, bilo da radimo, volontiramo, živimo ili poznajemo oboljele, jest pružiti im pomoć u obavljanju osnovnih radnji poput odijevanja, održavanja osobne higijene i hranjenja, okupirati im misli pozitivom, kreativnim zadacima, mozgalicama, glazbom, tjelesnom aktivnošću i slično. Na posljetku najvažnije za oboljele jest da zadrže dostojanstvo i održe kvalitetu življenja, jer svaka individua zaslužuje iskusiti bogatstvo i užitke treće životne dobi.
AUTORICA: Kristina Rajić
