Iako Bajo u Pakoštanima nije imao ni obitelj ni kuću, pa ni grob u koji bi ga pokopali, na njegov pogreb došlo je pola mjesta. Nisu željeli da ode zaboravljen i sam, tiho i skromno kako je živio. Više od pola svog života Bajo je proveo među njima kao beskućnik, kao dobri duh mjesta, kao poštenjačina i dobričina koji je do posljednjeg dana ostao vjeran tome da pomaže drugima: doniranjem njegovih organa spašena su tri života!
Dragan Senčanin Bajo, Slavonac rodom iz Osijeka, u Pakoštane je došao davno, prije 38 godina. Sam, bez obitelji koja je ostala na kontinentu i bez prevelike priče o tome kako je i zašto završio baš na tom mjestu. Zna se da je imao suprugu, kćerku i brata, kojima se lani prvi put, nakon 37 godina, vratio, ali samo nakratko, kako bi dobio osobne dokumente. I odmah potom vratio u Pakoštane gdje, u tih gotovo četiri desetljeća života, nikad nije stekao krov nad glavom. Živio je u centru sela, u staroj kamenoj kućici bez prozora, koju su jednako nemilosrdno derale i bura i kiša. Ali Bajo se nikad nije žalio niti kukao, čak i u teškim, ponekad neljudskim uvjetima u kojima je provodio svoje dane, nije ga napuštala neka, samo njemu znana, životna radost i vedrina po kojoj ga Pakoštanci pamte.
– Morali ste ga volit, bija je takav čovik koji ti se uvuče pod kožu. Do zadnjeg dana, kada ga je taj nesretni moždani udar iznenada pokosio na cesti, uvik je bija isti. Samotnjak, skromna poštenjačina, veseljak kojemu ništa nije bilo teško, dobričina koja je pomagala sirotinji kakav je i sam bio. A ko će nego takvi, onaj tko najmanje ima, najviše daje – govore nam Bajini Pakoštanci, koji nisu htjeli dopustiti da njegovo posljednje počivalište bude na groblju za beskućnike na Gradskom groblju u Zadru.
Bio je jedan od nas
Našli su mu mjesto na svom mjesnom groblju, a njih trojica – Josip Škiljić, Robert Vulin i Petar Rašin – na sebe su preuzeli organizaciju pogreba u Pakoštanima, sa svim starinskim običajima koji se nisu mijenjali desetljećima, iskazujući tako Baji zahvalnost koju možda nije dočekao za života, a za sve ono što je godinama nesebično davao zajednici u koju ga je slučajno doveo životni put.
– Sve što je zaradio na malti, a cili život je radio po bauštelima, trošio je na druge, na one koji su imali manje nego on sam. Pitajte po selu, svi će vam reći. Djeci iz jedne siromašne obitelji u susjedstvu svaki je dan nosio i kupovao jogurte i kruh, brinuo se za njih, praktički ih je othranio. Zato nismo htjeli da završi na groblju za beskućnike, kako su nam rekli u Centru za socijalnu skrb. Neka počiva ovdje, kao jedan od nas, kako je i živio. Falit će nam – kažu nam Pakoštanci s kojima s razgovarali ne želeći da ih poimenično spominjemo jer, kažu, ovo nije priča o njima, nego o Baji, a dostojanstveni pogreb najmanje je što su za njega mogli učiniti.
Bajini organi spasili su tri druga života, darovao je dva bubrega i jetru. Njegov brat iz Osijeka odlučio je u ime najbliže rodbine dati dopuštenje za donaciju zadarskim liječnicima i time spasiti tuđe živote.
– Kao da su Baju pitali. Jedino oko čega nikad nije dvojio jest pomoći drugome – kažu nam Pakoštanci.
Izvor:slobodnadalmacija.hr
